среда, 13. јул 2016.

Poklonu se u Čoveka ne gleda

Poklonu se u Čoveka ne gleda


Eto šta ti je čovek. Mota sujetu u ukrasni papir, onaj fini, šareni, neprozirni. Stavi i mašnicu i osmeh. Grli te i ljubi kao najrođenijeg svog dok mu pod prstima šuška sopstvena frustracija koju ne vidi, ne priznaje. Pruźa ti poklon i dok se ti diviš aranžmanu već ti je otkupio pola duše za groš. Da, on te kupuje. Smatra da mu sve pripada, da se novcem plaċa ĉak i ljubav.
Ne zna čovek šta znaju ljudi. Baš to što šljašti kad razmotaš dobije svoj ...pravi sjaj. Naizgled čokolada, a kad zagrizeš slomiš zube i iluziju da je namera bila dobra. Pustiš suzu da razbistri vidike, pa progledaš. Vidiš sjaj Darodavčev. Sjaj neljudskosti. Odraz neispunjenosti i duboke unutrašnje nesreće. Nije čovek ono što je rekao već ovo što daje. Trebalo bi mu objasniti da se darovi na posletku vrate vlasniku.
Dilovanje dobrim ljudima Viša sila ne prašta.



Нема коментара:

Постави коментар