петак, 4. децембар 2015.

JALOVA ZEMLJA

Teško zemlji kojoj kapu kroje
sve po meri raspalog kaputa.
Te se rupe istorijom broje
kroz šinjele, metkom koji luta.
Natopljena suzama i krvlju
što uboge duše ispustiše.
Ta je zemlja zatrovana crvlju
o, prokleta, pa ne rađa više.
Stabla joj se obrušila mučki,
iz korena počupana leže.
Ni mladice, ni ogranka nema
- teško ruci koja ih poreže.
Zemljo moja, jalovušo pusta,
hoće li me proći ova rana?
Hoće li se ispod tvoga skuta
omladiti neka nova grana?
Pusti skuti ostadoše prazni,
a kolevka muku uljuljkava.
Osta zemlja bez poroda svoga,
još je živa, samo sada spava.

Нема коментара:

Постави коментар