понедељак, 30. март 2015.

JELENA MILENKOVIĆ MLADENOVIĆ ( pisac (od) srca )

1. Ne bojim se grešaka, bojim se straha od njih.

2.  Pravda je više od osvete a manje od oprosta.

3.  Bojim se odmerenih žena i muškaraca bez mere. Kao i svih drugih pritajenih patologija.

4.  Odbranite sebe ne braneci sebi.

5.  Ne sakrivajte svoje bore. One su dokaz da ste imali ono zbog čega ste se smejali, ali da imate i ono zbog čega ćete umreti.

6.  Nije kraj sveta kad imaš šta a nemaš s kim, ali jeste kad imaš s kim a nemaš šta.

 7.  Rodis se, imas, nemas, imas, nemas, imas, nemas, imas, nemas, umres



Jelenina priča ( moja najomiljenija )


PREDSEDNIK I PAS

Moj odnos sa psima uvek je bio, takoreći, pomirujući. Ne diraju oni mene, ne diram ja njih. Nisam imala kućnog ljubimca iako je dvorište naše kuće vazda bilo prolazna stanica za komšijske mačke i ponekog  zalutalog psa kome se da komad hleba i parizera „od prekjuče“  za srećno dalje tumaranje po ulici.
Valjda mi je i ritam življenja bio takav. Hiperaktivnost ne dozvoljava stvaranje obaveze, čime se ne hvalim, al, šta ću, tako je bilo. Slobodno vreme kod kuće koristila sam za potpunu hibernaciju, besomučno osamljivanje, čitanje, piskaranje, muziku i ko zna šta još, bitno za godine uzleta i nemira.
***
Proleće ’99-te. Avioni, kamioni...onda samo avioni. Bombonosni. Živela sam sama u Pančevu, u oazi od stana na
potkrovlju jedne zgrade, prilično blizu kasarne 5000 (tako se zvala,Pethiljada. Možda se i danas tako zove). Udaralo je na sve strane, u svako doba dana i noći, Pančevo je loše prošlo u susretu sa (ne)Milosrdnim anđelom.
Jedne noći gađali su pomenutu kasarnu. Dok sam pokušavala da se obučem, ne razaznavajući sanjam li ili se
zgrada zaista trese, čula sam tihi cvil pred vratima. Nije mi jasno kako sam ga uopšte čula od urlika ,što bombi, što preplašenih ljudi. Pred vratima je stajao mršav, duguljast, crvenodlaki pas. Nije uleteo u stan, nije lajao. Samo je stajao tamo, u polumraku i gledao me nečim što je ličilo na vlažne nabrekle šljive. Prestao je i da cvili, samo me je gledao. Popeo se osam spratova visoko i od svih vrata, zacvilio baš pred mojim. Zaboravila sam da treba da izađem iz zgrade, bili smo tu samo on i ja; uplašeni, sami, bespomoćni. Napolju su pucali gromovi a ja sam razmišljala kako da zaustavim drhtavicu ovog nejakog, neuhranjenog tela.
Avioni su otišli, pas je ostao. Zvala sam ga :Munja.
***

Ništa smešnije, umiljatije i  pametnije niste sreli, garantujem! Videlo se da je bio naviknut na ljude, rasa – čist mešanac, i to nesrećno promešan.  Ostavljala sam ga samog kad idem na posao. Nikada se nije dogodilo da prospe vodu ili hranu. Ne daj Bože da se uneredi u kući! Ne, nikad moj Munja! Čekao me je strpljivo, i da stignem, i da se odmorim i da se smilujem da ga izvedem napolje. Nikad se nije popeo na nameštaj. Nikad mi nije ušao u spavaću sobu. Sedeli smo na podu, ja u svojoj omiljenoj „turski sed“ pozi, on sa glavom na mom krilu. Voleli smo se tiho , bez mnogo reči, gledajući se. Munja je bio sve što jedan pas može da bude. Nažalost, i star.

Pošto je čika Vesli Klark neštedimice slao  bombardere a čika Sloba nerazumno vikao :“Ne!“  te se paklu nije video kraj, otkazala sam stan u Pančevu i vratila se svojoj kući. Sa dvorištem. Raj za Munju! Tada sam shvatila da je on čitavog života bio dvorišni pas, da mu je stan bio kao ćelija. A nije se bunio. Nije hteo da ode. Trpeo je moja pravila sa dostojanstvom engleskog lorda.
Za kratko vreme postao je punopravni član porodice. Niko od nas se nije ni sećao kako je bilo bez Munje.
Zaboravili smo bili da je star. On, izgleda, nije. Gledao nas je istim onim vlažnim šljivama, samo malo tamnijim, umornijim. Nije tražio pomoć, tražio je mir. I otišao je jednog prepodneva, posle naše višednevne borbe za njegov život. Jedva smo se oporavili, i mama i tata i sestra i ja. Jedva! I tada sam potpisala u duši: nikad više!
Ako nemam Munju, mog smešnog i mudrog ratnog druga, neću imati više nijednog!
Psa.

Danas, odem po mlađeg sina u boravak; onako umorni i gladni čekamo autobus za čak tri stanice. Jednim okom zveram u neku knjigu, drugim u Nikolu koji obično skače okolo. Vidim, smirilo se dete. Gleda nešto.
Pogledam i ja; nedaleko leži pas. Crno-beli, dugodlaki. Avlijaner. Umoran. Ili star.
-„Mama, daj mi malo tog pomfrita.“
-„Nidžo, psi ne jedu pomfrit...“ – govorim ali dajem.
Nisam se plašila (iako se obično plašim i ako mi list topole padne na dete) što moj sin čuči pored nepoznatog psa i pruža mu ručicu punu tračica krompira. Životinja je malo podigla glavu, omirisala i gledala Nikolu. Gledali su se predugih nekoliko sekundi, star, možda umirući pas i dete koje više voli životinje nego igračke. Nešto od suza progutala sam, nešto nisam uspela, smejući se sama sebi, u sebi, zbog iznenadne i skoro zaboravljene tuge koja mi je stisla grlo. Nisam se setila Munje 15 godina.

-„Nidžo!.....Nidžooooo!“
Tišina.
-„Nikola, čuješ li ti mene?!“
Nisam navikla da moj izrazito aktivan dečačić minutima sedi i gleda svoj dlan.
-„ On, će umreti, mama.“
-„Ko?“
-„Pas. Neću da večeram, nije ni on hteo.“
Probala sam da ubeđujem i tešim onim besmislicama koje roditelji difoltno neznajući znaju. Svakakve sam bajke ispričala dok nisam shvatila da moj sedmogodišnji sin uopšte ne sluša ono što mu pričam.
-„Kad porastem, neću dozvoliti da psi budu ničiji. Puno ću da učim pa da postanem predsednik države. Onda ću da ukinem šintere. I svaka porodica moraće da usvoji po jednog psa lutalicu.“
Nidža spava, mene je i dalje sramota pred njim.
Moje dete je bolji čovek od mene.
Daleko bolji.


2014.




Jelenina pesma :)

Danas nisam tu.
Igram lastiš u školskom dvorištu.
Pa onda školice.
Čekam u redu za prvo zaljubljivanje.
Plašim se karakondžula.
Pod ruku s lopovom ulazim u Moulin Rouge.
Pravim kolače od peska sa budućim unucima.
Svađam se na ptičjem jeziku.
Čitam Basaru.
Služim čajem Bonapartu.
Berem ljubičice kraj Loare.
Lažem,
lajem
na golubove ispod kule Nebojše.
Živim odanost jednom trenutku.
Kad ga ispratim, vratiću se.

Нема коментара:

Постави коментар