петак, 27. фебруар 2015.

DECA SPAVAJU

DECA SPAVAJU
Komšija, svrati na kafu.
Jeste da si nam sadio zubaču među mladi luk, a ti dobro znaš kako je takvu kancerogenu travuljinu teško iskoreniti, ali mi ti opraštamo. Jeste, stoji i to da si nam plašio strašilo pobodeno na trulom kocu među graškom te je svaka vrana kojoj se navrne preletala preko naših glava, kljucala plodove znoja našega i krv nam pila na slamčicu. Ali mi smo, znaš, slaboga pamćenja, dragi komšija, zaboravili smo.
Svrati, komšija, ne ustručavaj se. Jeste da ruševine dostojanstva još uvek stoje, ogaravljene i posramljene. Nekako smo u međuvremenu osiromašili, obezglavili se u bedi i premetačini po bušnim džepovima i ispražnjenim glavama te nam je pogled i sužen i spušten; ne vidimo ni sadašnjost,a kamoli budućnost ili ne daj ti Bože da se u sećanju vraćamo unazad. Izvini što pominjem Boga, ne bih da te uvredim. To nam je golema mana kad nam je teško.
Svrati, komšija. Na kafu. Jeste da si nam rušio izgrađene nade, budućnost naše dece i snove o slobodi, ali... Premostili smo mi sve srušene mostove kojima i ode pevasmo kad časno padoše. Imamo sad i nov. Sa spomenikom. Samo nemamo sećanja.
Izvoli na kafu. Nemoj se ustručavati. Ni izuvati. U našu otadžbinu ukoračaj kao u svoju sopstvenu. I molim te izvini što smo svojevremeno bili povod da deranžiramo tvoje ukućane te su sve svoje frustracije, komplekse, deformitete i javašluke morali da istresu u našu avliju. Nadam se da ste zaista imali novčanu dobit i da niste mnogo izgubili zbog našeg propusta da se ne predamo odmah nego smo se, kao pomahnitali, otimali tih tričavih sedamdeset i nešto dana.
Komšija, izvoli na kafu.
Ne moraš biti tih.
Deca ove kuće čvrsto spavaju!

Нема коментара:

Постави коментар