недеља, 12. април 2015.

VADI, ALI NE VRAĆA

SaĆu opet, a ko drugi do ja, da zinem i rečem koliko su u pravu oni koji vrednuju veru i tradiciju, ali ne i čopor koji je obesmislio religiju kao duhovnu povezanost sa ljudima, Bogom i prirodom: bio pop da sveti vodicu uoči Uskrsa, paušalna taksa za ovu godinu je sa soma skočila na soma ipo. Kažem lepo ovim mojim kućanskim Šumadincima: daj da damo tačnu sumu, onoliko koliko moramo, ostatak koji ste previsili da nahranim neko gladno detence, da damo za lečenje, znam tačno kome bi valjalo, veći je sevap nego popu u šake. Jok, mori, to Srbendija velika, daje, za Boga ne zna. Dam ja popu te dve namenjene "iljade, on, siroma poče da vadi iz tašNje mu lovu, a ja se ponadah vraća kusur, pa po običaju brzopleto ga dočekah na ljubaznost, jer moji tako rešili, kad ono... "Gosn pope, nemojte, ne treba kusur...", a on će ti meni:" Ma nisam ni hteo da vratim nego da složim novčanice..." Onda sam odmah otišla da mu se revanširam: na sve one crvendaće u sred posta dodam i "Sizifa". A što samo moja duša da bude grešna?!
I dan dani mi se komšiluk smeje što sam ja verovala, a pop podrazumevao.
Ovakve niti slične situacije ne ubijaju veru, samo je jačaju.
Veru u iskonsku dobrotu.

Нема коментара:

Постави коментар