субота, 30. мај 2015.

MALI KOMAD HLEBA I VELIKI KOMAD ŽIVOTA

Bila sam tek srednjoškolac. Dete sa sela došlo u grad, moglo bi se reći spremno na samostalan život prekaljeno domaćinskim seoskim poslovima koji nisu bili obavezujući već čista potreba roditelja da te nauči kako je najslađi komad hleba onaj znojem tvoga čela zaliven.
Samostalni život mi nije bio problem. Sve dok prvi put nisam ostala gladna. Gladna kraj komada domaće slanine sa kojom, bez hleba, nisam znala šta da radim. Po prvi put mi je tad prošlo kroz glavu kako to da nismo bili bogati, a sve smo imali. Nikada nismo imali previše,a ničega željni bili nismo. Mamu i tatu, jednostavne ljude čiji život se svodio na mukotrpan rad i pošten način života, nisam nikad čula da kažu kako nešto nemamo, ponajmanje para. Mi smo uvek imali. Za nas je uvek bilo. Kako- ne znam, samo znam da sam, tako ušuškana u ljubav roditeljsku bila da sa onim komadom slanine sam samo mogla da se slikam. Ja koja je sa 12.godina išla u nadnicu ne zato jer nismo imali već da bi naučila da živim od svoga rada, da ga cenim. Ja koja je mesila hleb, pite, kiflice, istovarala onolike bale sena i deteline, kopala kukuruze i mlatila pasulj sad, u belom gradskom svetu, daleko od roditeljske kuće sam prvi put gladna i prvi put ne znam šta da radim! Bez hleba ne umem da jedem, onaj komad slanine stoji netaknut, jer ne znam kako da je spremim, nemam ni ulje ni ništa..... Novac koji su mi dali za narednih mesec dana ne želim da potrošim, jer mi srce neda znajući da su ostali kod kuće na plati od dve ipo marke, sa starim ljudima i još dvoje dece. Nemam srca ja da se bahatim na hlebu,a da oni možda nemaju, razmišljala sam, potpuno sama, bez ikog svog da bih rekla molim te, daj mi.
Prošao je jedan dan, pa drugi. Na času anatomije i latinskog osećam mučninu, ali još toliko vladam umom da sebe ubeđujem kako ću izdržati. Kao za inat prolaze mi slike i mirisi detinjstva, domaći hleb koji je baka na nas onolike mnogobrojne mesila u plastičnoj crvenoj kadici za kupanje beba. Joj, da mi je samo komad toga hleba čini mi se sita bih bila do večnosti. Bećar paprikaš je u okolnostima pod kojima sam ja tada živela bio misaona imenica! Bećar je tada bio samo život.
Dođem kući slomljena od prakse i gladovanja. Ignorisala sam grgoljenje creva kad god bi nastupilo. Pevala, pisala, plesala, grickala nokte u onoj žešćoj krizi kad kroz komšijski prozor zamiriše tek skinuta supa sa šporeta. Ništa mi nije pomoglo da zasitim glad i ubijem misli koje su me vodile ka majčinoj kuhinji, zamišljajući svoje mesto za stolom i pun sto svega. Odakle nam ni danas ne znam, znam samo da nikad nismo bili gladni!
Ja danas jesam. Evo treći dan. Dojadilo mi više da gladujem! Uključim ringlu, stavim limeni tanjir na nju, isečem onu slaninu i pobacam komadiće po tanjiru. Kad gle čuda! Majko moja radosti moje kad sam shvatila veliku stvar: pa ova slanina daje mast! Ne treba mi ništa sem tanjira i slanine da bih jela! Juhu hu, imaću i masti, bogati, pa ću cele nedelje imati i hranu! Hej, komad hleba i masti, pa kud ćeš bolje! Delikates, čoveče! Ja, dete sa sela, prelomljeno, prekaljeno, naučeno da preživi po prvi put kraj svega što smo imali i umeli saznajem da slanina daje mast. E, trebalo je da crknem gladna, majke mi moje!
Gledam danas moju decu. Poslednjih 500. dinara iz kuće, uz dozvolu oca koji nema srca da im nikad kaže da nema, odnela i kupila pet sladoleda! Pet "Milka" najskupljih sladoleda kupila MOJA deca?!
Čekam ih gladne. Tanjirići, viljuške i nožići ih uredno čekaju na stolu. Čekam da zinu, pa da im naserviram ono što su sami sebi zakuvali! Jer pričaj ti koliko hoćeš, uči, trubi  neke stvari , pokazuj primere, ne vredi- moraju da osete na svojoj koži. I to će imati zadovoljstvo da obeduju zajedno sa tatom koji im te privilegije pruža! Sa zadovoljstvom ću da im serviram sve ono što nisu hteli ili umeli da shvate mojom pričom o deci koja gladuju, o tome da postoji i sutra, da život nije jednostavan i lak.
Nemojte decu ušuškavati u blagodeti. Najveća greška mojih roditelja  je baš ta što nas nikad nisu izložili nemanju, što je uvek govorila da ima čak i kad nema. Ja nisam od tih roditelja. I kad imam vrlo često kažem da nema samo da ih naučim da život nije med i mleko nego ljuta papričica.
Eto, ja sam naučila na svojoj koži. I dan danas mogu da budem sita od pola kifle, komada sira i par lučenih ljutih. Mogu da budem sita samo i od saznanja da nema gladnih.
Idem sad da sakrijem onu pitu što sam na brzinu razvukla samo da im lica vidim kad iznesem skupocene sladolede i pitam ih hoće li i hleb koji nismo kupili od njih. Da ih pitam , kad osete glad, može li da se isključi stomak, a uključi mozak.
Može, može! Na prazan stomak mozak najbolje radi.
Znam ja.
Zato sam ceo život pametnija nego sitija.
Meni dosta komad sira, pola kifle i lučena, a ljuta. Baš kao i život.

Нема коментара:

Постави коментар