Gledala sam jutros kako se čovek bori da pokrene telo. Svaka misao usmerena na dva fronta: želim i o, hoću li uspeti. Sjedinila sam se u mislima sa tim čovekom i u sebi ponavlja: možeš, moźeš, uspećeš, dok sam snagom tela pridržavala njegove strahove i slabosti prenoseći ih na sebe. Čovek je podigao glavu i ugledao moj ohrabrujući osmeh.
Tada sam videla čudo! Čoveka koji je uspeo da pomeri "mrtav" deo sebe!
Eto šta ti je snaga misli, malo ulivene nade, malo vere i prećutnog podstreha, jaka želja i neko ko će se srcem uz nas naći kada je najteže, kada nemoć preovladava čineći strahove jačima, a nade na klackalici prevažu na težu stranu. U najslabijim momentima ne treba nam jak već dobar čovek. Da bude uz nas, da obodri, da veruje, da osnaži, da pola muke ponese, da "mrtvo" u nama vaskrsne. Nisam sasvim sigurna da će se ovo čudo ponoviti, ali u jedno sam sigurna: nikada ne izmičimo ruke od onih kojima je sva snaga našeg duha potrebna da bar na tren ožive. Nikada!
Tada sam videla čudo! Čoveka koji je uspeo da pomeri "mrtav" deo sebe!
Eto šta ti je snaga misli, malo ulivene nade, malo vere i prećutnog podstreha, jaka želja i neko ko će se srcem uz nas naći kada je najteže, kada nemoć preovladava čineći strahove jačima, a nade na klackalici prevažu na težu stranu. U najslabijim momentima ne treba nam jak već dobar čovek. Da bude uz nas, da obodri, da veruje, da osnaži, da pola muke ponese, da "mrtvo" u nama vaskrsne. Nisam sasvim sigurna da će se ovo čudo ponoviti, ali u jedno sam sigurna: nikada ne izmičimo ruke od onih kojima je sva snaga našeg duha potrebna da bar na tren ožive. Nikada!
Нема коментара:
Постави коментар