субота, 7. фебруар 2015.

NAOPAKE CIPELE

NAOPAKE CIPELE
Eto, nisam umela da se promenim. Ja sam velika neumelica, da se razumemo odmah.
Jednom sam stvarno probala. Eto, da učinim ljudima. Da vidim šta oni zaista žele. Sem da oblikuju po svome.
Zamenila sam levu i desnu cipelu u svaku ušavši suprotnom nogom od predviđene. I srcem. Hodala sam tako naopaka čitav dan. Među ljudima. Jedni su prilazili, zagledali me, ispoljivši svoje verske afinitete, gledali u cipele i odlazili u čudu. Drugi su pak, prišavši, pokušali da me izuju, nametnu svoju obuću, obuju kako treba, gunđali, psovali, savetovali, pa potom i oni odlazili. Treći su samo brzinski prošli ne podigavši glavu, nezainteresovano bacajući letimičan pogled, bez reči, nekako nezadovoljni viđenim, ali bez ikakvih pitanja. Četvrti su bili opasni. Njih sam i sama zaobišla dok sam osećala kako me prate u stopu, pogleda uprtog u korake, kao da ih broje, kao da čekaju trenutak kada će iskočiti pred mene i reći da znaju bolje, da ne valja tako, da su oni najpametnije korake već učinili.
Svi su gledali u cipele. Takvi su ljudi. Žele da te promene, a niko od njih ni pogled da digne ka onome što ste zapravo poneli na taj naopaki put. Ne rekoh li da sam ušla u cipele sa obe noge? I srcem.
Jedino što se toga dana promenilo je- vreme. Nikako se nisam uklapala u ono što su ljudi zamišljali da će stvoriti. Ne znam gde je zapelo.
Možda da ipak svakog prihvatamo onakvog kakav jeste.
Manje bi bilo žuljevitih tabana.
I više nas naopakih.
Ne zamerite. Makar sam probala.

Нема коментара:

Постави коментар