четвртак, 30. јул 2015.

KADA UMREM

KADA UMREM
Kada pođem na put gde zvezde miluju mesec
i ostavim prašnjave staze za sobom
ne zadržavaj me suzama, jaukom i tugom,
jer može se desiti da srce mi pukne
baš od te tuge sa kojom ostavljam te samog.
Kada pođem tamo odakle bespuće ljubi beskraj
i ostavim slova na požutelim stranama crvene sveske
ne zadržavaj me rečima o našoj ljubavi iz pesme,
jer može se desiti da mi srce pukne
baš od te ljubavi koju utkala sam u svaki stih.
Kada pođem tamo gde rod grli roda svoga
i ostavim tragove postojanja u plavim očima detinjim
ne zadržavaj me kriveći Boga za sudbu,
jer može se desiti da mi srce pukne
gledajući te tako nemoćnog i kivnog.
Daj mi ruku.
Spusti tu crvenu ružu.
Zapali mi cigaretu i sipaj taj "Pelinkovac" dok je hladan kao...
Osloni se na hladni mermer, imam nešto da ti kažem.
Zar i sad ne umeš ništa bez mene?!
Pogledaj u nebo!
Oprosti Bogu.
Toliko je dovoljno da duša nađe svoj put.

Нема коментара:

Постави коментар